Moj planinarski dnevnik
Planine
Blog
utorak, rujan 13, 2016
Vrijeme avanture: 29. srpnja 2016.

PD „Knezgrad“ iz Lovrana organiziralo je trodnevi izlet (28. – 30. VII.) u magično planinsko područje na sjeveroistoku Italije - Dolomite prema slijedećem programu za "grupu A":

1. dan – staza „Aldo Bonacossa“ kroz slikovite Cadini di Misurina;

2. dan – Monte Paterno i Tre Cime di Lavaredo;

3. dan - Il Nuvoleao i Cinque Torri. 

 

2. dan - I. dio...

Jutarnji pogled iz naše sobe u planinarskom domu – Rifugio Auronzo (2320 m) jednostavno me oduševio. Nebo je vedro, tek tu i tamo pokoji oblačak, a čudesni niz zašiljenih vrhova Cadini di Misurina svjetluca se na prvim jutarnjim zrakama sunca. Odmah iznad doma impozantne su stijene jedne od tri Cime – Cime Ovest (2973 m). Za 7:30 sati zakazan je polazak „grupe A“ čiji je današnji cilj ispenjati vrh Monte Paterno (2744 m), a ostali će krenuti kasnije na planinsku šetnju oko Tre Cime. 

Po širokom putu, koji se koristi i za opskrbu domova, obilazimo s južne strane Tre Cime, koje promjenom kuta gledanja mijenjaju svoju vizuru. Dolje u dolini nazire se gradić Auronzo di Cadoro na obali istoimenog jezera, odakle vode višesatni usponi do Tre Cima i okolnih vrhova. Laganom šetnjom dolazimo do kapelice posvećene palim talijanskim vojnicima u I. svjetskom ratu.

Tu u blizini, u podnožju Tre Cime spomenik je austrijskom alpinisti Paulu Grohmannu (1838. - 1908.), koji je prvi ispenjao mnoge dolomitske vrhove, a među ostalima i najvišu od tri Cime - Cimu Grande (2999 m, a u literaturi nailazimo i na visinu 3003 m). Nakon 25 minuta hoda po položenoj stazi stigli smo do planinarskog doma Rifugio Lavaredo (2344 m) u kojem nakon zabrane kamiranja pod Cimama pretežito odsjedaju alpinisti.



Rifugio Auronzo (2344 m) ispod stijena zapadne Cime



Pogled na zašiljene vrhove Cadini di Misurina



Kod kapelice posvećene palim talijanskim vojnicima



Po makadamskom putu u podnožju Tre Cime



Promjenom kuta gledanja mijenja se vizura Tre Cima 



Prema planinarskom domu Lavaredo 



Rifugio Lavaredo (2344 m)

Kratko se zadržavamo i nastavljamo umjerenim usponom širokim kolnim putem do sedla Forcella Lavaredo (2.454 m), između Tre Cime i Monte Paterna. Odavde se pruža veličanstven pogled na sjevernu stranu Tre Cime i prvi put vidimo sve tri Cime. Prva do nas je najniža istočna Cima – Cima Piccola (2857 m), u sredini je najviša Cima Grande (2999 m), a najudaljenija je zapadna Cima – Cima Ovest (2973 m). Zanimljivo je da najviša Cima ima najlakši alpinistički uspon (II/III stupanj) i ispenjana je prva (1869.), a najniža Cima, koja je i najteža (III/IV stupanj penjanja) posljednja (1881.). 

Nakon nezaobilaznog fotografiranja nastavljamo dalje, po stazi koja priječi sipar ispod Monte Paterna, prema planinarskom domu – Rifugio Locatelli. Otvaraju se novi vidici na iznimnu lepezu vrhova skupine Dolomiti di Sesto, među kojima u daljini posebnu pažnju plijeni Rocca dei Baranci (njem. Haunold - 2966 m) s čudnovatim nazubljenim grebenom. U stijeni, uz stazu, nalazi se kaverna u koju se vrijedi spustiti, ako ne zbog drugog onda barem radi fotografiranja Tre Cima kroz otvor u stijeni.



Umjereni uspon do sedla između Paterna i Cima



Na sedlu, u pozadini veličanstvene Tre Cime



Stjenovita kulisa vrhova skupine Dolomiti di Sesto



Nazubljeni greben Rocca dei Baranci (2966 m)



Očarani ljepotama Dolomita



Pogled kroz otvor kaverne

Laganim spuštanjem stigli smo do Rifugio Locatelli (2405 m) koji se po mišljenju mnogih možda nalazi na najslikovitijoj lokaciji u Dolomitima. Ime je dobio po Antoniu Locatelliju (1895. - 1936.), talijanskom alpinisti, novinaru i istaknutom vojnom pilotu u I. svjetskom ratu. Od Rifugio Lavaredo, uz mnoga kraća zaustavljanja i uživanja u vidicima trebao nam je 1 sat do Rifugio Locatelli. Odredili smo pauzu za odmor i marendu. 

Pogled nam jednostavno „bježi“ prema očaravajućim Tre Cimama i šiljatom vrhu Monte Paterna, koji odavde izgleda kao neosvojiva tvrđava. Pitamo se kuda je i kako netko odavde uspio provući planinarski put do vrha da ga i mi obični planinari možemo dosegnuti. Kraj doma stoji spomenik austrijskom alpinistu Seppu Inerkofleru (1865. - 1915.), poginulom na ovom području u I. svjetskom ratu, kome ćemo i posvetiti naredni dio priče. 



Rifugio Locatelli pod vrhovima Sasso di Sesto i Torre di Toblin



Ispred planinarskog doma 



U domu kip Gospe od Loreta zaštitnice pilota



Spomenik Seppu Inerkofleru, austrijskom alpinisti



Tre Cime su me jednostavno očarale

Opremljeni setom za ferate i kacigom sa svjetiljkom na glavi započinjemo uspon na Monte Paterno sa sjeverne strane odakle i sam vrh izgleda onako - najdrskiji. Inače, na vrh vode tri puta, koji u biti prate vojne puteve iz I. svjetskog rata, a svi se spajaju na sedlu pod vrhom. Dokazi su to suludosti dolomitskih bitaka u okrutnim uvjetima, koje su odnijele tisuće života na talijanskoj i austrijskoj strani, ali i promijenili naličja cijelih planina. Prema nekim podacima samo u jednom danu nazvanom „bijeli petak“ od lavina je na dolomitskoj fronti stradalo 10.000 ljudi. 

Naša staza u početku vodi između stijena raznolikih oblika, a dolje u dubini ispod nas su jezera – Laghi dei Piani. Vrlo brzo prolazimo kroz ili uz manje kaverne i tunele, a onda ulazimo u znamenitu Galleriu Paterno dužine više od 500 metara. Koračamo kroz mračan rov, koji osvjetljavamo slabašnim svjetlom naših čeonih lampi. Penjemo se po strmim stepenicama, osiguranim sajlom. Tu i tamo vodi neki sporedni rov do otvora na rubu stijene. Hodamo u tišini, nitko ništa ne govori… Vjerojatno svatko od nas, na svoj način, razmišlja o tom strašnom, uzaludnom i nepotrebnom ratu u planinskim vrletima.



A sada pravac na vrh šiljka - Monte Paterno




Ekipa na stazi, pod Monte Paternom



Zanimljivi oblici stijena



Pogled kroz vojni otvor



U rovu - Galleria Paterno



Uspon po strmom stubištu

Izlazimo iz rova, opet smo ispod plavog neba, doduše nakupilo se sada već nešto više oblaka. Ovdje se spušta osigurani put dolje prema jezerima. Mi nastavljamo dalje gore u visine po ferati „Innerkofler – De Luca“. Nazvana je po dvojici prijatelja, koji su zajednički otkrivali čari dolomitskih planina, a u ratu su se našli na suprotnim stranama. Paterno su držali Talijani, a Austrijanci su dobili naređenje da ga vrate u svoj posjed. Sepp Innerkofler kao iskusni planinski vodič bio je vođa ekipe sa zadatkom da zaposjedne Paterno, usponom po sjevernoj stijeni. U toj akciji je poginuo, a iako okolnosti pogibije nisu do kraja razjašnjene uvriježila se priča da ga je upravo ustrijelio njegov prijatelj Pietro De Luca, koji je i sam poginuo kasnije u ratu. Inerkofler je sahranjen na vrhu Paterna, a kasnije su njegovi posmrtni ostaci preneseni u gradić Sexten. 

Ferata je do sedla provedena po istočnoj padini Paterna. Kratka je, traje svega 20-tak minuta, nije previše zahtjevna, ali opet je zanimljiva i traži uvijek neizbježnu dozu opreza. Dižemo se strmo gore po osiguranoj stijeni, potom priječimo strme stjenovite padine, pa se penjemo po uskom i vrlo strmom grebenu, i na kraju kroz žlijeb izlazimo na sedlo – Forcella del Camoscio (2650 m). Cijelim putem iznad nas su strme litice Paterna, a dolje duboko dolina s plavim jezerima Laghi dei Piani. Od doma Locatelli do sedla, uz usputna kraća istraživanja, trebalo nam je 50 minuta. 



Mirko na usponu u stijeni



Pogled na dolinu Laghi dei Piani



Uspon po strmom, osiguranom grebenu



Ovdje ima i malo adrenalina



Tata u žlijebu



Na sedlu - Forcella del Camoscio (2650 m)

Na sedlu se naš put spaja sa ostala dva puta i odavde dalje vodi jedan put prema vrhu. Pomoću sajli savladavamo uspon preko gotovo okomite stijene i brzo izlazimo na lagano ispostavljene police koje nas dovode do šire staze po glatkim kamenim pločama. Preostaje još nešto ne posebno zahtjevnog slobodnog penjanja po razvedenim stijenama te onda uspon serpentinama kroz sipar i krušljivu stijenu do vrha. Za ovaj dio uspona od sedla do vrha trebalo nam je 20 minuta, a za cijeli put od Rifugio Auronza do vrha Paterna gotovo 2 i pol sata. Putem smo svladali nevelikih 480 metara visinske razlike.

Na vrhu Monte Paterna (njem. Paternkofel - 2744 m) je 1985. postavljen veliki drveni križ s glavom Isusa te u podnožju izrezbarenim cepinom i smotanim užetom uz natpis (u slobodnom prijevodu): „Ovdje je pao za svoj rodni dom Sepp Innerkofler 4. 7. 2015.“ Pokraj križa je metalna kutija sa upisnom knjigom, a žiga, kao što je uglavnom slučaj u talijanskim planinama, na vrhu nema. Nismo ga našli ni u obližnjim planinarskim domovima (imaju samo žig doma). Malo dalje na vrhu nalazi se još jedan manji stilizirani križ s krunicom. Monte Paterno je izuzetan vidikovac, a s njega je poseban pogled na Tre Cime. Dok su vidici na okolinu bili solidni, nažalost Tre Cime je skrila naoblaka i tako nam uskratila potpuni užitak. 



U sajlama osiguranoj stijeni



Na okomici



Kroz razvedenu stijenu



Serpentine po vršnoj padini



Na vrhu Monte Paterna (2744 m)



Svaka čast malom alpinisti

Kako se počelo nakupljati sve više oblaka na vrhu smo se zadržali tek 20-tak minuta i krenuli dalje. Da sve ne bude jednostavno i po planu pobrinuo se naš Mirko Wink, ali o užitku koji je uslijedio čitajte u slijedećem postu…

 

Orjentaciona satnica:

Rifugio Auronzo (2320 m) - Rifugio Lavaredo (2344 m) …. 0:25 h

Rifugio Lavaredo (2344 m) - Rifugio Locatelli (2405 m) ….  0:50 h

Rifugio Locatelli (2405 m) – Monte Paterno (2744 m) ...….. 1:10 h

                                                     Ukupno: ……....................... 2:25 h

 

 

CoolCoolKissKissKissCoolCool


planinarstvo @ 19:19 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, kolovoz 15, 2016
Vrijeme avanture: 28. srpnja 2016.

Dolomiti su magično planinsko područje na sjeveroistoku Italije, koje se proteže u dužini od stotinjak kilometara od doline Piave di Cadoro na istoku do rijeke Adige na zapadu. Poznata su turistička meka, i za one koji vole skijanje i zimske radosti, i za one koji vole planinarenje i šetnje prirodom, ali i za one odvažne penjače po dolomitskim stijenama i tornjevima... Nevjerojatne prirodne ljepote uvrstile su Dolomite na UNESCO-vu listu zaštićene baštine. 

Ovo je moj drugi susret s Dolomitima. Prvi je bio prije tri godine, u organizaciji PD „Obruč“ iz Jelenja, kad smo u jednodnevnom izletu ispenjali tritisućnjak – Piz Boe (3152 m). Ove godine trodnevni izlet (28. – 30. VII.) organiziralo je naše PD „Knezgrad“ iz Lovrana. U Dolomitima ima čak 21 vrh viši od 3000 metara. Iako niti jedan od njih nije bio u ovogodišnjem programu, izlet je svejedno bio izuzetno dinamičan i odlično osmišljen.

Program grupe A:

1. dan – staza „Aldo Bonacossa“ kroz slikovite Cadini di Misurina;

2. dan – Monte Paterno i Tre Cime di Lavaredo;

3. dan - Il Nuvoleao i Cinque Torri. 

Program grupe B uključivao je planinske šetnje navedenim lokalitetima.

1. dan… 

Ujutro u 5:30 sati ekipa od 21 planinara okuplja se na odmorištu Rupa i kreće na oko 280  km dug put. Preko GP Šapjane, kroz Sloveniju, do Kozine, u Bazovizzi kraticama do autoceste, pratimo smjer Udine, izlaz s autoceste za Carnia – Tolmezzo, vozimo do gradića Auronzo di Cadoro te dalje do Lago di Misurina, gdje s kraćim stajanjima dolazimo u 10:10 sati.

Vrijeme nam nažalost nije naklonjeno, tmurno je i pada kišica te smo prinuđeni promijeniti program. Nastavljamo s vožnjom preko Passo Tre Croci, spuštamo se u Cortinu d 'Ampezzo te se penjemo na drugu stranu do Passo Falzarego (2105 m). Od Lago Misurina do Falzarega ukupno je 33 km vožnje. S jedne strane prijevoja je vrh Lagazuoi, a s druge Sasso di Stria.



Stari top na prijevoju Falzarego (2105 m)



Na prijevoju



Pogled na Lagazuoi



Gondola za Lagazuoi



Kapelica i u pozadini vrh Sasso di Stria

Nastavljamo još 2 km do Passo Valparola, gdje se nalazi tvrđava - ratni muzej "Tre Sassi", gdje je ujedno i početna točka uspona na Sasso de Stria. Na potezu Lagazuoi – Valporela – Sasso di Stria nalazila se prva obrambena linija Austro – Ugarske vojske. Tvrđava „Tre Sassi“ izgrađena je 1897. u svrhu obrane južne granice monarhije, a kasnije je modernizirana.

Kraljevina Italija u rat ulazi u svibnju 1915. na strani sila Antante. Već u srpnju 1915. talijanska artiljerija je s položaja na Cinque Torri (5 tornjeva) granatirala austro – ugarske položaje i uništila tvrđavu, koja je tada napuštena. Danas je tvrđava spomenik i ratni muzej s brojnim svjedočanstvima o okrutnim „dolomitskim bitkama“ tijekom Prvog svjetskog rata. Može se vidjeti ratne odore, oružje, municiju, granate, ratnu opremu, mnogobrojne predmete za svakodnevnu upotrebu, medicinske instrumente, fotografije i druge zanimljive izloške o suludim ratnim događanjima. 



"Tre Sassi" - nekad tvrđava, danas spomenik i ratni muzej




Raznovrsne vojne uniforme



Odora za okrutne alpske zime



Izložene puške s bajonetama



U društvu vojnika



Medicinski pribor

Tvrđava je imala okretnu blindiranu kupolu za osmatranje te topove kalibra 80 mm i 60 mm. Meni osobno je „zapela za oko“ fotografija ogromne eksplozije na obližnjem vrhu Lagazuoi Piccolo. Naime, talijanska je vojska 1917. godine prokopala tunel ispod neosvojivih austro - ugarskih položaja u vršnom dijelu planine, napunila ga s 34 tone eksploziva i digla brdo u zrak. 

Svakako preporučam posjet tvrđavi - ratnom muzeju, kako biste razgledali izložene dokaze o tragičnim ratnim zbivanjima i po tko zna koji put se uvjerili u okrutnost i besmislenost ratova. Radno vrijeme muzeja je 10:00 - 12:30 i 13:30 - 17. 00 sati. Pojedinačna ulaznica iznosi 7 Eura, a za grupu je 6 Eura.



Fotografija eksplozije 1917. na Lagazuoi



Puškomitraljez - nekad na položaju, danas u muzeju



Granate, bombe, meci...



Replika vojnika koji osmatra prilaz tvrđavi

Nakon posjete muzeju odlučili smo se popesti na obližnji vrh Sasso di Stria (njem. Hexenstein) visine 2477 m na čijem vrhu se nalazi iz daljine vidljiv križ. Druga grupa odlučila se žičarom „popeti“ na susjedni magloviti Lagazuoi Piccolo (2778 m). Kad smo krenuli prema vrhu Sasso di Stria nismo ni slutila kakva nas istinska avantura očekuje.

Gledajući vrh s ceste činio nam se samo jedan od običnih vrhova na koji ćemo se neplanirano popeti kako bismo upotpunili jedan tmuran i kišovit dan. No, nakon 15-tak minuta hoda shvatili smo da nismo na nekoj običnoj planini, već da nam slijedi istraživanje labirinta ratnih staza koje vode rovovima, klancima, tunelima, bunkerima. Austro – ugarska vojska napravila je od ove moćne planine snažno utvrđenje s kojeg je mogla kontrolirati okolne doline i jedan od strateški vrlo važnih alpskih prijevoja – Passo Falzarego.



Iznad tvrđave je stjenoviti vrh Sasso di Stria



U početku nismo ni slutili kakva nas avantura očekuje



Nailazimo na uređene rovove



U rovu



Podzemni objekti



Labirint rovova



Istraživanje rovova

Kao i na mnogim drugim mjestima u Dolomitima tako i ovdje veličanstvena priroda krije ono mračno svjedočanstvo ljudske gluposti. U međusobnim razgovorima ne možemo se načuditi kolike su bile muke i žrtve vojnika da se izgrade svi ovi silni položaji, ili pak patnje kasnije kada je te iste položaje u ledenim alpskim zimama trebalo zadržati. 

Šteta da je dan oblačan i maglovit pa smo uskraćeni za poglede na okolne planine i doline. I kišica polako počinje rominjati i kvari nam doživljaj. Ali svejedno mi istražujemo... Svatko je za sebe pronašao neku stazu, neki rov, neki skriveni bunker ili kavernu kojom se dolazi do ruba stjenovite litice. Zanimljivo je da rovovi u konačnosti vode sve do samog vrha planine. U jednom većem klancu nailazimo na snijeg, a malo dalje prolaz nam omogućuju željezne, a potom i drvene ljestve.



Kaverna do ruba litice



Zanimljiv bunker - nazvali smo ga "Medvjeđa glava"



U jednom od bunkera



U sniježnom klancu



Uspon metalnim ljestvama



Drvene ljestve u rovu

Nakon sat vremena vrludanja ratnim položajima okupljamo se na vrhu Sasso di Stria kod drvenog križa. Pod križem je spomen ploča i metalna kutija s upisnom knjigom. Nebo nam se barem malo smilovalo, pa se otvorio pogled prema dolini i prijevoju Valparola. Ovaj vrh inače je izvrstan vidikovac, ali danas su susjedni Lagazuoi i ostali visoki dolomitski vrhovi ostali skriveni u oblacima.



Rovovi vode do samog vrha



Ekipa kod križa na Sasso di Stria (2477 m)



Susjedni Lagazoui u oblacima



Nakratko se otvorio pogled prema Passo Valparola i okolini

Na povratku opet istražujemo, i opet pronalazimo nešto novo, neki novi skriveni detalj. Navodno postoji i neka zanimljiva staza s vojnim objektima, podzemnim hodnicima i utvrdama oko same planine. Zaključujemo da se ovdje vrijedi vratiti jednog ljepšeg dana i razgledati ove objekte koje je svojim rukama u teškim ratnim vremenima i uvjetima stvarao čovjek – vojnik i patnik. 



Ponovno u klancu



Na povratku pronalazimo neke nove skrivene detalje



Povratak na prijevoj Valparola

I tako smo vrlo dobro iskoristili tmuran i kišovit dan. Uslijedio je povratak na Lago di Misurina i dalje uzbrdo cestom do planinarskog doma - Rifugio Auronzo, gdje smo imali organiziran smještaj.

Dom je dostupan automobilom, a za prilaz i parking po automobilu plaća se naknada od 25 Eura (do 15 sati) odnosno 16 Eura (iza 15 sati) plus dodatnih 9 Eura ako se ostaje više dana. Ukoliko se ima rezerviran smještaj, s domarima se može dogovoriti popust, pa su nama tako od 5 automobila 3 bila besplatna. 

Slijede nove "lude" avanture dolomitskim vrhovima o čemu čitajte u slijedećem postu... Do tada - lijepi pozdrav...

 

Orijentaciona satnica:

Passo Valparola (2183 m) - Sasso di Stria (2477 m) ........ 1:00 h

Sasso di Stria (2477 m) - Passo Valparola (2183 m) ........ 0:45 h

                                                           Ukupno: .............................. 1:45 h

 

 

CoolCoolKissKissKissCool




 




planinarstvo @ 11:38 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Glazba
Nema zapisa.
Arhiva
« » ruj 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
195492
Završene obilaznice dosad
 
Index.hr
Nema zapisa.